Kad u 20 sati i 45 minuta na Olimpijskom stadionu u Kijevu sudac Pedro Proenca označi početak utakmice između Italije i Španjolske počet će 90-minutna nogometna priča koja će nam po svom svršetku donijeti ime četrnaestog prvaka Europe. Azzurri protiv Furije, Del Bosque protiv Prandellija, Buffon protiv Casillasa, ali u isto vrijeme svi zajedno za povijest te na koncu za nogomet u cjelini.
Kad ti je najteže nosi se najbolje glasi jedna stara poslovica koju su Talijani očito shvatili doslovno. Uvijek kada u njihovom nogometu iskrsne nekakva manja ili veća afera oni dobiju dodatnu snagu i homogenost u ekipi što ih onda tjera preko granica vlastitih mogućnosti. Prije 6 godina bili su potreseni aferom Calciopoli, osramoćeni i diskreditirani došli su na SP u Njemačkoj i jednostavno zablistali, pomeli konkurenciju i podigli najvrijedniji pehar koji postoji u nogometu. Slična priča dogodila se i na ovom EP-u. Prije natjecanja u kamp reprezentacije upali su im karabinjeri, odveli Domenica Criscita s lisicama preko ruku na ispitivanje i bacili sjenu sumnje na cijelu reprezentaciju Italije. Nakon toga izbornik je javno rekao da čak razmišlja o tome da odustane od odlaska u Poljsku i Ukrajinu, a to je bila potvrda ozbiljnosti situacije u kojoj se Italija našla. Srećom, Prandelli je poveo svoju momčad na ovaj Euro jer da nije bili bismo uskraćeni za vjerojatno najbolju Italiju ikada.
Italija je pod Prandellijevim vodstvom doživjela metamorfozu iz momčadi koja tradicionalno igra dekadentan i makjavelistički nogomet u ekipu koja igra brz i atraktivan nogomet, a da pri tom rezultat prati izvedbu i estetski dojam. Iznenađena nogometna javnost počela je sipati komplimenete na račun Azurra, no oni nisu poletjeli u oblake nego su i dalje tijekom cijelog turnira slijepo vjerovali svom izborniku koji ih je sada doveo korak do raja. Na putu do finala prešli su preko teških prepreka poput Hrvatske, Engleske, a možda najdojmljiviju partiju odigrali su protiv njemačkog nogometnog stroja kojeg su rastavili na sastavne dijelove. Na putu do finala Italija se srela i sa Španjolskom, odigrala 1:1 i pokazala da može igrati protiv svakoga. Večeras je nova utakmica sa starim protivnikom, ali Talijani su sada osjetili da se sa Španjolcima može igrati, a što je još važnije da ih se može i nadigrati.
Za tako nešto trebat će se posložiti mnogo važnih čimbenika. Kao prvo, Italija mora biti kompaktna jer je to prvi preduvjet za ravnopravnu igru sa aktualnim svjetskim i europskim prvacima. Linije obrane i veznog reda moraju si pomagati i stajati blizu jedna drugoj jer četvorka u sastavu Chiellini, Bonucci, De Rossi i Giacherini neće moći sama zadržati napade španjolskih virtuoza. Ključna figura ove današnje Italije kao i dosad će biti Andrea Pirlo, veznjak o čijoj izvedbi ovisi cjelokupna izvedba momčadi. Njegova snajperski točna lopta za krilne igrače ili iza leđa obrane toliko je brza i precizna da ju ne može zasutaviti nitko. Za Italiju će samo biti bitno da ju prihvate Cassano ili Balotelli koji moraju koristiti svaku šansu za pogodak jer na ovoj razini oprosta za greške i promašaje nema. Napadački dvojac Balotelli- Cassano na ovom prvenstvu ima i motiv za osobno dokazivanje. Obojica su zločesti dečki talijanskog nogometa, ali na ovom turniru kao da su zajedno odrasli i pretvorili se u kompletne nogometaše. U redu, Balotelli ne može protiv svog vatrenog karaktera, ali možda je baš takav igrač falio Italiji kroz povijest jer SuperMario svoj karakter ne pokazuje samo tako što pali kuće i razbija bijesne automobile već se ta crta pozitivnog luđaka jasno vidi i na terenu. Ako ne vjerujete pitajte Nijemce i Manuela Neuera.
Od vječnih luzera do nepobjedive squadre, tako bi se mogla opisati španjolska nogometna povijest. Tijekom prošlog stoljeća Furija je nerijetko imala dobre momčadi pune velikih imena, ali im je nedostajao pobjednički mentalitet kakvog su primjerice imali Talijani. Riznica trofeja dugo je zjapila prazna, ali onda je 2008. krenula serija koja traje još do danas. Europsko prvenstvo, svjetsko prvenstvo i sada finale koje će u slučaju pobjede značiti da je Španjolska prva momčad u povijesti koja je povezala tri velike titule. Bio bi to veličanstven doseg, ali koliko se god činio blizu još uvijek nije ostvaren. Španjolska za pobjedu mora podići razinu svoje igre jer koliko god njihovi rezultati bili dobri i konstantni čini se kao da momčad Vincentea Del Bosquea ne igra na razini na kojoj bi mogla. Dojam je da igrači u svaku utakmicu odrađuju rutinski bez stopostotnog angažmana. Nije loše kada se može tako pobjeđivati, ali za Italiju večeras će trebati više- pogotovo srca.
Igra Furije je poput knjige ‘Mali princ', lako se čita, ali ju je teško razumjeti, predvidjeti i dešifrirati. Razlog leži u činjenici što se u jednoj nacionalnoj selekciji nikada nije nalazilo toliko vrhunskih igrača u tako dobroj formi. Xavi, Iniesta, Silva i Fabregas u stanju su izigrati bilo koju obranu tako da Talijane u obrani čeka težak posao. Posjed lopte postao je trademark ove generacije igrača jer je on glavno taktičko oružje koje služi za umaranje protivnika, kreaciju, ali predstavlja i vrlo učinkovit način obrane. Kada protivniku ne date loptu onda se nemate od čega ni braniti,a Španjolci to jako dobro znaju pa loptu čuvaju u svom posjedu kao Škot funtu. Kratka dodavanja u veznom redu toliko su točna i brza da se katkad stječe dojam da ih izvode roboti, a ne ljudi i to je ono što protivnika čini frustriranim pa se nakon nekog vremena počne bezglavo zalijetati po loptu. To uglavnom dovede do raspada sustava igre, a baš je to ono što Španjolska čeka. Samo jedna pukotina u obrani dovoljna je da Xavi ili Xabi Alonso pošalju svoju loptu nekom od napadača koji onda nemaju težak posao. Takav stil igre frustrirajuć je za sve protivnike i Španjolska od njega neće odustati ni večeras. Pitanje je samo tko će biti zadužen za zabijanje golova. Del Bosqueova taktika s Fabregasom kao lažnom devetkom dosad je donijela rezultat, ali je pokazala i neke manjkavosti. Iskusni Vincente već je najavio da će na Italiju krenuti s tri napadača, ali nije rekao hoće li oni biti napadači samo po poziciji koju igraju ili će zaista u vatru gurnuti Torresa i Llorentea. Teško je u to vjerovati jer njih dvojica još na ovom prvenstvu nisu zaigrali skupa pa je izvjesnije da će samo jedan od njih biti u prvoj postavi. Bude li La Furia Roja razigrana i jedan napadač će biti dovoljan za pobjedu i povijesni doseg.
Italija i Španjolska slične su po mnogočemu. Mediteranske su zemlje, duge povijesti, gostoljubivog stanovništva koje sve teže podnosi teret ekonomske krize koja je pogodila ove dvije zemlje. Ljubav prema nogometu također im je zajednička, ali način na koji ga igraju i shvaćaju definitivno nije. Španjolska je svoj stil svela u dvije riječi tiki-taka, a Italija svoj stil ne opisuje slovima već brojkama jer za njih je 1:0 ili 2:1 ono što je bitno. Italija drugi put ili Španjolska treći? Odlučit će međusobno. Za ostatak Europe važno je samo da vidimo spektakl i doživimo nogometnu ekstazu.