Drugi dan osmine finala Lige prvaka donio nam je odmah i najzanimljiviji dvoboj ove faze natjecanja. Milan i Arsenal barem na papiru su trebali ponuditi neizvestan dvoboj, ali u stvarnosti je neizvjesnost nestala već nakon prvih 45 minuta dok je nakon 90 riješeno i pitanje ukupnog pobjednika ovog dvoboja.
Arsenal i Milan su prije ove utakmice slovili kao najjači par ove faze natjecanja. Sukladno tome očekivali smo nogometni spektakl, ali na žalost navijača Arsenala spektakl je ponudila samo momčad iz Milana. Od samog početka Rossoneri su zagospodarili travnjakom ne dopustivši Arsenalu da razvije svoju poznatu igru od noge do noge. U takvoj igri Topnici se nisu najbolje snašli jer su bili prisiljeni igrati defanzivnije nego što su navikli, ali to nisu dobro radili što zbog velikog broja napadački orijentiranih igrača što zbog odlične igre Milana. Nekoliko puta su pokušali zaprijetiti preko brzih kontri, ali obrana Milana i njihov vratar Abbiati brzo su riješavali te rijetke opasnosti. S druge strane, Milan je kreirao šanse od samog početka utakmice. Prvi je po golu Arsenala zapucao Seedorf koji je nedugo nakon toga morao napustiti travnjak zbog ozljede. Njegov udarac bio je samo najava onoga što je uslijedilo. Već u 15. minuti utakmice Kevin Prince Boateng je razornim udarcem s 15-ak metara iskosa probio Szczesnya i doveo Milan u vodstvo. Stvari na terenu ni nakon tog pogotka nisu se mijenjale te je i dalje izgledalo kao da je Milan bliži drugom pogotku nego Arsenal izjednačenju. To se i dogodilo u 38. minuti kada je Ibrahimović probio lijevu stranu nakon čega je oštrim centaršutom pronašao Robinha koji poentira za 2:0. Bio je to i konačan rezultat prvog poluvremena. Arsene Wenger je vidio da mnogo toga ne valja u igri njegove momčadi pa je odmah na startu drugog poluvremena uveo Thierryja Henryja s kojim je pokušao dobiti na mirnoći u igri i kvaliteti u napadu. Unatoč golemom iskustvu i činjenici da je ovo vjerojatno bila njegova posljednja utakmica za Arsenal, Henry se nije iskazao i nije bio detonator promjene i Arsenalovoj igri. Vjerojatno najslavniji Topnik u povijesti ovog londonskog kluba samo je dobio priliku da, umjesto s klupe, s terena gleda kako Milan nastavlja svoju dominaciju u igri. U 49. minuti repriza drugog Milanovog gola barem kada su glavni protagonisti u pitanju. Ponovo je asistent bio raspoloženi Ibrahimović, a svoj drugi gol na utakmici i treći Milanov lijepim udarcem sa 17 metara postiže Robinho. Ovdje se već vidjelo da Arsenal nema snage za povratak u utakmicu i bilo je samo pitanje koliko će još golova završiti u mreži Szczesnya. Nakon trećeg gola domaćina utakmica je ušla u mirnije vode pa je Arsenal došao do prilike da ugrozi Abbiatija. Najbolje je to učinio Van Persie koji je dobro zagrijao dlanove Milanovog vratara lijepim udarcem s 18. metara, ali rezultat se i dalje nije mijenjao nabolje za Topnike. Milan je sve dvojbe oko pobjednika ovog susreta, ali i prolaska u četvrtfinale riješio u 79. minuti utakmice. Ibrahimović je ušao u Arsenalov šesnaesterac, lijepom fintom zaljuljao svog čuvara Djouroua koji ga neoprezno ruši. Sudac je pokazuje na bijelu točku, a Ibrahimović sam izvodi penal i zabija pogodak kojim je okrunio ionako vrlo dobar nastup. Milan je do kraja utakmice uspio sačuvati svoju prednost netaknutom i nije dopustio Arsenalu čak niti da stvori pritisak u posljednjim trenutcima susreta. Sve u svemu Allegrijeva momčad je odradila odličnu utakmicu bez stresa i već se polako može spremati za četvrtfinale. Uzvrat u Londonu bi trebao biti samo formalnost pogotovo bude li Arsenal ovako impotetntan.
Arsene Wenger sada ima 2 tjedna da smisli kako se časno oprostiti od ovogodišnje Lige prvaka. Možda zvuči čudno kada se Arsenalu ne daju nikakve šanse za prolaz u četvrtfinale, ali osim što bi mu trebalo čudo da okrene 4 gola zaostatka protiv moćnog Milana glavni razlog za zabrinutost Wengeru može biti činjenica da Arsenal ne igra dobro. Štoviše, Arsenal ne samo da ne igra dobro nego nema ni velike igrače. Vrijeme je da Wenger prizna sebi i navijačima svog kluba da je njegova logika stvaranja mladih igrača koje se odmah gura u vatru jednostavno promašaj. Više se ne može konkurirati za sam vrh ako se ne isprazni račun i ne dovedu svjetske klase u momčad. Borba za trofeje i ove će godine ostati samo želja za Arsenalove navijače kojima je dosta Wengerove demagogije i nogometne prosječnosti. Na slavne dane i trofeje još ih jedino podsjeća slika Thierryja Henryja u Arsenalovom dresu, a s jučerašnjom utakmicom (Henryjevom zadnjom za Arsenal) i ta slika postaje samo uspomena i simbolično označava kraj jedne ere.
