Ako se po jutru dan poznaje onda je Vatrenima bolje da ni ne ustaju iz kreveta. Samo stotinjak dana prije europskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini Hrvatska reprezentacija je pokazala jedno od svojih najgorih izdanja od kad je pod vodstvom Slavena Bilića i pripadajućeg stručnog stožera (koji je nakon odlaska Prosinečkog sve manje stručan, a sve više samo stožer). Utakmica protiv Švedske na Maksimiru završila je porazom Vatrenih s 3:1, ali rezultat je trenutno zadnja stvar koja bi trebala mučiti Slavena Bilića nakon ovakve utakmice…
Utakmica koja se odigrala pred polupraznim Maksimirskim tribinama nije počela dobro za Vatrene. Na samom početku Pletikosa je pokušao predriblati Elmandera, ali to nije dobro napravio pa je skoro primio pogodak zbog vlastite gluposti. Srećom po njega lopta nije završila u njegovoj mreži već u njegovim rukama. Nedugo nakon toga ponovo je Pletikosa bio u glavnoj ulozi, ali opet ne zbog neke sjajne obrane već zbog nove nesmotrenosti. Ibrahimović je centrirao u prostor iza leđa naše obrane, a natrčalog Elma Pletikosa ruši i sudac pokazuje na bijelu točku. Kasnije se vidjelo da je jedanaesterac možda bio nepravedno dosuđen jer je Elm prije kontakta s Pletikosom rukom odbio loptu, ali sudac je odlučio i tu povratka nije bilo. Siguran realizator najstrože kazne u 12. minuti bio je Zlatan Ibrahimović. Nakon toga Hrvatska preuzima malo više inicijative u igri, no bilo je to jalovo pa ni pravih prilika nije bilo. Pokušao je Modrić nešto neizrađenim udarcima iz daljine i uz nekoliko kornera to je bilo to. Sve do 41. minute kada Hrvatska ni kriva ni dužna dolazi u egal. Schildenfeld je poslao jednu dugu, činilo se i neupotrebljivu lotu, prema Oliću za kojeg je ona doista i bila neuhvatljiva. Srećom po Vatrene glavom ju je dohvatio Jonas Olsson koji prebacuje istrčalog vratara Isakssona i zabija prekrasan autogol. S rezultatom 1:1 se otišlo na odmor, a malobrojna publika je s pravom očekivala bolju igru Vatrenih u nastavku.
Publika je čekala, ali nije dočekala. Unatoč nekim Bilićevim izmjenama na poluvremenu (ušli su Jelavić, Kranjčar i Eduardo) Šveđani opet dolaze u vodstvo. Već u 1. minuti nastavka Ibracadabra je iščarobirao još jednu priliku za goste koju su njegovi suigrači znali pretvoriti u pogodak. Sjurio se desnom stranom i idealno asistirao Elmu koji tuče, ali njegov udarac odbija Pletikosa no na odbijenu loptu natrčava Larsson i zabija za 2:1. Nakon primljenog gola opet Hrvatska preuzima prividnu inicijativu iz koje su se izrodile samo dvije situacije koje su mirisale na opasnost za švedska vrata. Prvo je Rakitić zamalo promašio iz slobodnog udarca, da bi nakon toga isti igrač silovito pucao s 20-ak metara, ali Isaksson je i to obranio. Kad već Vatreni ne mogu zabiti, mogu Šveđani. U 69. minuti opet je Ibrahimović idealno uposlio Larssona koji prolazi kroz naše ne pretjerano zainteresirane stopere te zabija pokraj Pletikose koji večeras ne bi puno više obranio ni da su prema njemu letjele košarkaške lopte. Do kraja utakmice i mi smo uspjeli zabiti preko Eduarda, šteta je samo što je pogodak poništen zbog zaleđa. U 90. minuti dogodio se najsretniji trenutak utakmice za malobrojne navijače na tribinama, sudac je odsvirao kraj utakmice.
Kada bismo htjeli pričati o dobrim stvarima s ove utakmice pričali bismo o Švedskoj i Ibrahimoviću koji je bio najbolji pojedinac na travnjaku. No, mi ne želimo pričati o Švedskoj jer nas za njih nije briga. Mi ćemo naglasiti neke očigledne mane u našoj reprezentaciji s tim da treba naglasiti da nije svaka kritika zlonamjerna kako naši sportaši vole misliti, neke su jednostavno toliko vidljive da bi bilo neodgovorno ignorirati ih. Počnimo od sustava kojeg trenutno nemamo. Teško je reći koja je točno formacija Vatrenih 4-2-3-1, 4-4-2 ili možda 4-4-1-1. Koja god bila trenutno ne funkcionira. Djelomično zato što ni igrači ne znaju na kojoj će poziciji igrati, a često ih mijenjaju i usred same utakmice. Ćoruka je primjerice u zadnje 4 utakmice u maniri nekih naših iskusnih političara prešao s lijeve strane, preko centra, sve do krajnje desne pozicije. Na kraju se i ozlijedio. Sam izbornik za Rakitića kaže da može igrati kao zadnji vezni ili kao krilo što je pomalo nelogično ako znamo koliko je različit profil igrača koji bi trebali pokrivati te pozicije. Zamislite primjerice Gattusa kako pokušava na krilnoj poziciji stvoriti višak i centrirati. Neprirodno za zadnjeg veznog, zar ne? Ista situacija je i s Raketom koji je očito koristan igrač (šut, prekidi, asistencije), ali za kojeg Bilić nema adekvatnu poziciju. Još jedna boljka koja se zorno vidjela u utakmici sa Švedskom je naša obrana. Vida još uvijek igra pomalo divlji nogomet i nije se potpuno uklopio u nacionalnu vrstu te je vidljivo da je u svakom slučaju bolji stoper nego bek. Šimunića polako nagriza zub vremena, a Schildenfeld ipak nije klasa koja bi mogla zaustaviti igrače profila Ibrahimovića. Kada tome dodamo ‘lutajućeg' Ćorluku jasno je zašto dio ekipe koji bi trebao biti najstabilniji djeluje stabilno kao cijene na INA-inim benzinskim postajama.
Posebnu kritiku zaslužuje naš, načelno, najbolji igrač i to baš iz razloga što je najbolji. Luka Modrić u reprezentaciji već duže vrijeme ne igra dobro, i to ne u usporedbi sa svojim najboljim partijama iz Tottenhama nego jednostavno ne igra dobro i točka. Kada se uz vaše ime lijepe brojke od 50 milijuna nečega onda biste trebali pokazati zašto je tome tako. Protiv Švedske smo vidjeli 2 pokušaja iz daljine koja su otišla visoko preko gola i to je bilo sve. Očekivanja od Modrića su velika i možemo se složiti da to stvara određeni pritisak na igrača, ali isto breme na leđima nose i Silva, Xavi i Iniesta s kojima ga tako često volimo uspoređivati pa svejedno Španjolska pobjeđuje baš na njihov pogon. Želi li Modrić stati u istu rečenicu s tim velikanima morat će početi pružati bolje partije za reprezentaciju jer njegove igre u Tottenhamu našem navijaču ne znače ništa. Tamo je plaćen da zabavlja Londonsku publiku i tamo to radi izvrsno. Kada dođe na Maksimir ili Poljud jedina plaća bi mu trebala biti radosna srca naših navijača kojih je večeras bilo malo na Maksimiru, ali nastave li Modrić i društvo ovako igrati, bit će ih još i manje.