U utakmici za 3. mjesto na europskom prvenstvu u futsalu Hrvatska je izgubila protiv Italije s 3:1. Unatoč nadanjima igrača i publike da bismo mogli napraviti senzaciju i okititi se medaljom na domaćem terenu to se nije dogodilo, ali unatoč porazima u posljednje dvije utakmice Hrvatska je ostavila dobar dojam i napravila respektabilan rezultat koji nam ulijeva optimizam za buduća natjecanja.
Početak utakmice kao da je bio repriza utakmice s Rusima. Naši igrači ušli su u susret prestrašeni ili nezagrijani, falilo im je agresije i koncentracije. Kazna za to stigla je brzo, već u 1. minuti kada je Novak izgubio loptu na sredini terena, a tu veliku pogrešku kaznio je Assis udarcem s desetak metara. Naši se nisu ni oznojili, a već su bili u rezultatskom zaostatku koji im je poljuljao samopouzdanje i otežao nastavak utakmice. Nakon primljenog gola naši reprezentativci su dobro odgovorili na ranu šok terapiju i zaigrali su mnogo bolje. Imali su nekoliko dobrih prilika i poluprilika koje nisu uspjeli iskoristit Grcić i Jelovčić, ali najveći promašaj bio je djelo našeg najboljeg igrača Marinovića. Probio se po desnoj strani, izišao sam pred talijanskog vratara i pucao loše, ravno u njega. Bila je to prilika Marinoviću da sam preuzme vrh ljestvice strijelaca no nije se proslavio pa se na odmor otišlo s minimalnim zaostatkom Hrvatske. Osim samog početka utakmice Hrvatska nije bila lošija od Italije, ali na ovoj razini natjecanja upravo te sitne greške čine razliku između dobrih i odličnih momčadi.
U drugom poluvremenu prvu lijepu priliku propustili su naši igrači, točnije Marinović. Odlično je pucao s 10-ak metara ali mu je talijanski vratar ponovo „uzeo mjeru“. U ovom mini dvoboju između talijanskog vratara Mammarelle i Marinovića, talijan je izišao kao veliki pobjednik, ali mora se reći da ni Marinović nije imao svoj dan, a kad je tako onda snaga naše momčadi pada za barem 30%. Mreže su mirovale sve do 26. minute kada Talijani odlaze na 2:0 i praktički završavaju ovu današnju priču. Njihov drugi pogodak opet je bio plod individualne pogreške- naš igrač je izgubio loptu u svom šestercu, a Honorio je prihvatio poklon i elegantno zabio pored nemoćnog Jukića. Još jedna jeftina pogreška koja je skupo naplaćena. Vidio je tada naš izbornik da više nema što izgubiti pa je 10 minuta prije kraja utakmice iz igre izvadio Jukića i uveo još jednog igrača u polje. Isplatilo mu se to već u 31. minuti kada smo odigrali lijepu akciju koju je završio Grcić produživši nam nadu u eventualni preokret. Nakon tog gola Hrvatska je i dalje ostala s igračem- vratarom u igri i željela je doći u egal. Stisnuli smo u tom periodu Talijane u njihov šesterac, ali mora se priznati da su Talijani odlično branili prostor ispred svog golmana i nisu nam dopuštali da ih ozbiljnije ugrozimo. Ono što bi u rijetkim prilikama i prošlo pokraj njihove obrane Mammarella je lakoćom branio. Konačni kraj priče došao je u 39. minuti kada je, nakon lošeg udarca Marinovića, Mammarella uhvatio loptu i ispucao je ravno u našu nebranjenu mrežu za konačnih 3:1.
Hrvatska je na ovom turniru uzela ono najgore, četvrto mjesto i ostala s „drvenom medaljom“, ali naši nogometaši i cijela javnost ne bi trebali stvari gledati na taj način. Hrvatska ima novi sport, tako bismo bez ustezanja mogli reći. Za futsal je malo tko uopće znao, većina onih koji su i znali zvali su ovaj sport mali nogomet. Sada nakon ovog turnira naš futsal ima dobre temelje za nastavak svog razvoja. Imamo dobrog izbornika koji je napravio malo sportsko čudo, imamo 5-6 vrhunskih igrača za koje se već sada raspituju poznati europski klubovi i što je najvažnije imamo publiku koja voli futsal i koja je spremna platiti kartu i napuniti i najveću sportsku arenu kako bi uživala u majstorijama naših igrača. O tome najbolje govori podatak da je ovo najgledanije futsal natjecanje u povijesti ovog sporta. Za borbu s najvećim reprezentacijama moramo proizvesti još barem 2 ili 3 vrhunska igrača kako bismo izliječili naš najveći hendikep koji je bio vidljiv u ovim ključnim dvobojima, a to je širina klupe. Sve reprezentacije koje su na ovom turniru završile ispred nas imaju 10-12 igrača jednako visoke klase i bez obzira tko od njih igra na terenu ne gube na kvaliteti igre dok kod nas većinu tereta nose petorica prvotimaca koji se onda previše umaraju i troše, a tako u konačnici ne mogu parirati svojim protivnicima. Naši momci taj manjak kvalitete ipak uspijevaju nadoknaditi fanatičnom borbenošću i disciplinom kakvu smo najbolje mogli vidjeti protiv Ukrajine. Momčad ima borben duh i veliku dozu zajedništva, a njihov trud je nagrađen ovim 4. mjestom. Ako je ovaj rezultat samo početak i bude li se i dalje kod nas ulagalo u ovaj sport, veselimo se budućim natjecanjima i novim vrhunskim dostignućima.
