Već tradicionalno, krajem srpnja mjeseca, Umag je domaćin ponajboljim svjetskim zemljanim tenisačima. 22. godinu za redom ATP Studena Croatia Open nudi mnogo uzbudljivih teniskih mečeva ali i ostalih popratnih sadržaja i zabave.
Umag je zasigurno jedinstven turnir na ATP karti. Jedinstven, utoliko što se mečevi igraju kasno popodne i navečer, izbjegavajući tako vrućine kojima bi bili izloženi tenisači. Jedinstven, jer nudi osim tenisa, vrhunsku zabavu akterima koja zna potrajati do ranih jutarnjih sati, uživanje na prekrasnim plažama neposredno uz terene, te mnogo drugih rekreacija koje su na raspolaganju svima koji ovih tjedan dana odvoje za posjet turističkom gradiću na samom sjeveru Jadranske obale. Velikani svjetskog tenisa znali su posjećivati ovaj turnir kroz njegovu povijest. Teško je uopće početi priču o umaškom turniru a ne spomenuti Carlosa Moyu, zaštitni znak i peterostrukog pobjednika Umaga. Nije samo Španjolac volio doći, Thomas Muster, Marcelo Rios, Sergi Bruguera, Magnus Norman, David Ferrer, Fernando Verdasco, Nikolay Davydenko, Juan Carlos Ferrero, samo su neka od imena koja su svojom prisutnošću učinila ovaj turnir značajnim. Sjetit će se Slavko Rasberger 2003. godine kada je uz inzistiranje Moye, udijelio pozivnicu 17-godišnjem anonimcu Rafaelu Nadalu. Nadal je osvojio turnir u parovima, u pojedinačnom djelu, u polufinalnom dvoboju, nadmašio ga je učitelj, upravo Carlos Moya. Samo je na prvom izdanju Umaga, 1990. godine Hrvat podigao pokal, Goran Prpić, današnji izbornik naše Davis Cup reprezentacije, u finalu je nadigrao Gorana Ivaniševića i postao prvi pobjednik Umaga. Od tada, pa do danas, naši igrači nisu imali značajnije uloge ovdje. Neki nisu ni dolazili. Goran Ivanišević samo je jednu godinu bio prisutan u Umagu, prvu godinu i spomenuti poraz u finalu. Svako će pronaći neke razloge, Goran i njegov tim, samo za prisustvo na turniru, tražili su ogromne novčane iznose, koje tadašnji direktor Slavko Rasberger nije mogao isplatiti. Između ostalog, Goran nije nikada preferirao zemljane terene te je smatrao kako Španjolskoj i Južnoameričkoj ekspediciji koja svake godine okupira Umag, nebi mogao parirati u igračkom smislu. Razlog može biti i Američka turneja koja počinje neposredno iza umaškog turnira. Sve su to stanoviti razlozi zbog kojih se nikada nije mogla okupiti kompletna postava najboljih hrvatskih tenisača.
Vanja Božičković danas je direktor turnira, želi nastaviti kontinuitet Slavka Rasbergera i turnir održati na visokom nivou, što je za vrijeme djelovanja Rasbergera, sigurno bio. Vanja nas pokušava uvjeriti kako je Chela vrhunski tenisač, Robredo uvijek neugodan te da je u Umagu i ove godine zemljana elita svjetskog tenisa. No, jeli baš tako?
Nije, naravno. Umag je ove godine, u igračkom smislu, možda najlošiji no ikad. Fond turnira je najveći do sada, ove godine David Ferrer, Fernando Verdasco i Nicolas Almagro zaobišli su umaški turnir. Verdasco traži bezobrazno visoki honorar za prisustvo, za preostalu dvojicu nismo dobili konkretna objašnjenja. Ove godine u turniru je šest hrvatskih tenisača, jedino Ljubičić i Čilić nisu ispali prije pisanja ovog članka. Nisu ni igrali do sada. Thomas Muster zatražio je pozivnicu, organizatori su odbili i udijelili ju Antoniu Veiću. Teško je to objasniti. Slavni Austrijanac dugo je godina dolazio i osvajao. Danas, već duboko u četrdesetima, tenis igra jer uživa u tome, neopterećen rezultatima. Još se jednom htio pojaviti na centralnom terenu Stella Marisa ali nije naišao na razumijevanje organizatora. Šteta. Antonio Veić, od Roland Garrosa i trećeg kola, nije pokazao gotovo ništa, izgubljena je igra i samopouzdanje a kao rezultat pristižu porazi u prvim kolima. Dakle, kao što rekoh, šest Hrvata u glavnom turniru. 2003. godine također je šest naših bilo u utrci, Karlović je nesretno poražen od Španjolca Alberta Martina, tie brek trećeg je bio presudan. Saša Tuksar osmina finala i Magnus Norman, Mario Radić također osmina finala i poraz od Slovaka Hrbatyja, a na prvoj stepenici zaustavljeni su bili Roko Karanušić, Željko Krajan i Lovro Zovko.
Danas, neki novi klinci pokušavaju doći do svog trenutka, zablistati pod reflektorima Stella Marisa i raskrčiti si put kroz trnje. Juniori, Mate Pavić i Mate Delić, nisu pružili loše partije, no Talijani Volandri i Naso imali su više strpljenja. Već spomenuti Veić, nije imao riješenja za Argentinca Diega Junqueiru, pobjednika ovogodišnjeg Zagreb Opena. Ivan Dodig totalno je izvan forme, od finala Rosmalena, poraza od Tursunova u finalu, ne pokazuje gotovo ništa. U ovoj godini strahovito je napredovao, od 153. mjesta prije prošlogodišnjeg Umaga do 40. mjesta danas. Američki beton sigurno bi mogao anulirati prisutnu krizu. Ivan Ljubičić i Marin Čilić još nisu bili u akciji. Oni su jedini preostali naši aduti, o njima ovisi koliko će ovogodišnji Umag biti uspješan. Barem za nas.
